Vinko Kalinić

logo1

Božić je, prijatelju

Božić je, prijatelju

ljudi slave rođenje Božjeg sina
kažu, ono najviše
što je Nebo moglo
dati Zemlji

dobro, možda i nije
sve onako kako kažu,
možda njega i nema
možda je Bog samo
iluzija
stvorena od straha
želje, čežnje,
gladi za toplinom
– tko li zna
od sve čega?

možda

ali tebe ima,
i mene ima

ima
i ovog neba,
prijatelju

podigni glavu,
gledaj

tu pustoš
u galaksijama

osjećaš li?

koliko smo
mali

i spram Nebu
i spram Zemlji

i uvijek željni
nekog novog
rođenja

u nekom drugom obliku

i svjetla
što ga na nas
može bacit
samo drugo
drago
ljudsko lice

zastani

čuješ li kako zvoni
taj glas u tebi
što jekom množi,
i muti,
tvoju sumnju
i tvoju vjeru

Božić je,
prijatelju

ljudi slave
kako znaju
i umiju

jedni peku tuke,
drugi traže spas
u molitvamaa i ja
stojim
tu

sam

tek u želji
da ti stisnem ruku

da doviknem ti
nekim
sasvim smiješnim
glasom
(i ako ima
i ako nema
Boga)

neboj se
– nisi sam!

sigurno je
samo jedno

ima nas još,
još nas ima
koji hodamo
s tobom

na ivici
svjetova

Vinko Kalinić

vinkokalinic.blogspot.com

Pjesma o mojoj zemlji

Kad kažem H r v a t s k a
ja ne mislim na ništa veliko
ni na brda, ni na doline
jer nema brda, ni dolina
toliko velikih koliko je velika
ta moja Riječ

kad kažem H r v a t s k a
ja ne sanjam ništa vječno
ni prošlo, ni buduće
jer i buduće će jednom
biti prošlo, a što je prošlo
prošlo je jednom zauvijek

kad kažem H r v a t s k a
ja ne urlam kao oni
koji šuplje riječi
bacaju u vjetar

kad kažem H r v a t s k a
srce to žubori sasvim tiho
s više sjete, i strepnje
no prkosa

kad kažem H r v a t s k a
ja znam da to sam ja
moja sestra i moj brat
kao i milijuni drugih
iz zadnjeg vagona nekog vlaka
koji putuju za negdje
gdje ih ne čeka nitko

kad kažem H r v a t s k a
ja čujem glas iz zadnje palube
u mračnoj utrobi nekog davnog
i dalekog parobroda
čija sudbina je vrlo slična
onoj Titanika

kad kažem H r v a t s k a
ja gotovo pipam koliko je život surov
i kako su samo krv, znoj i suze
vredniji od dragulja

kad kažem H r v a t s k a
moja pjesma od sebe se sama
i pjeva i plače

kad kažem H r v a t s k a
da bi moja zemlja bila lijepa
ja znam kako, i za sebe i za druge
u toj pjesmi više no igdje
moram, moram, moram
biti Čovjek

Vinko Kalinić

Poem about my country

When I say C r o a t i a
I don’t think of anything great
neither of mountains, nor the valleys
as there’s no mountains, nor the valleys
as grand as it is grand
that Word of mine
when I say C r o a t i a
I don’t dream anything eternally
nor the past or the future
as the future will once
be the past, and what has past
it’s past once forever
when I say C r o a t i a
I don’t scream like those
who trow hollow words
into the wind
when I say C r o a t i a
my heart murmurs it quietly
with more melancholy and anxiety
than defiance
when I say C r o a t i a
I know that this is me
my sister and my brother
like millions of others
from the caboose of some train
travelling to somewhere
where no one is waiting
when I say C r o a t i a
I hear a voice from the last deck
in the dark belly of an ancient
and distant steamship
whose fate is very similar
to the one of the Titanic
when I say C r o a t i a
I almost feel how life is cruel
and how only the blood, sweat and tears
are more precious than jewels
when I say C r o a t i a
my poem itself
sings and cries
when I say C r o a t i a
so that my country would be beautiful
I know how, for myself and for the others
in that poem more than anywhere else
I must, I must, I must
be a Man
Vinko Kalinić
(Translated
by Darko Kotevski)

…………………

 

Komentari isključeni za Vinko Kalinić