Arian Leka-Poems into Croatian

JESEN U DRAČU
(VJESHTE NE DURRES)

Rujanska kiša

svoje je strelice usjekla u vrbino meso

listu se krv sledila u žilama

znamen zlokoban

za plodove što u snu će umrijeti.

Nitko se u umoru ne utapa, tek starice iz Chiamerije

što hlače ispiru rujanskim grijehom.

Plima i oseka hrane se prosijanim pijeskom

s razmeđa podmorskih školja

hrđom s brodova

koju vjetar starodrevni

rasprostire kao užegnutu žeravu.

Metalna postelja dragog nam pokojnika

na kojoj nitko otpočinut neće

prostire se kosturnim lišćem

i golubljim izmetom

dok je pod pazuhom sahranjujem

a ime

rukavom otirem.

ZMORAC
(GARBÍ)

U najdubljoj tišini

rijeka se jedna uzvija međ mišicama oblaka

vjetar je to

zmorac

što na porođaj dolazi

od soli

brašna

nevidljive kobi i straha

za crni kruh nebeskih Duhova

vjetar, slijepa ova rijeka otječe

ponad u snu

zabuncalih djevojaka

prije no što će smokvom zatrudnjeti

ponad dječaka rastučenih cipela

užigajuć im misli

puše huči omamljuje sluđuje bunca

kroza pjesme što prodiru u uho

gdje će zapeti

o stupicom zahvaćena češljugara.

*

ZA DRINU, PETOGLASNI MADRIGAL
(MADRIGAL PER LUMIN DRIN)

lipanj

Poput čovjeka, Drina umire u vlastitoj postelji

Ne mogavši mijenjati toka za spas svoje duše

Iz doline pristižuć dječaci peru blatom omaljane noge

Ovdje u srcu mučaljivih voda

S onih obala na vodi okamenjene ribe

Obluci su bijeli kamičasti

Nevjeste više ne podižu široke obrube svojih haljina

Koračajuć u vodu bez virova

Drina je s ljeta ubijena zmija

Donosi sreću prođeš li joj poprijeko

Pogledom, riječju, odlučnim korakom

Prstima što zapušuju ušne školjke

srpanj

Na mjestu srca nek se riba nađe

Čovjek s planine na leđima nosi bisage

Pune već osušjelih oblutaka

I ne sumnja da to su kamičci iz rijeke

Da je fratar rekao

Za nedjeljne mise

Lazar će uskrsnuti

A Drina što se u ispari ugasila u vlastitoj postelji

Vratit će se kad ujesen laste na put krenu

Djevojke kad ponesu po komad zmijske kože

Od zla da ih čuva

Dobru im donoseć sreću

 

kolovoz

Tko je na nebu svezao modrinjavi rupčić?

U rijeci Luna ispire svoje perje

Svlači bjelinu oblaka i izlazi posve naga

Kad Sunce ispija modru krv i pjenom se opija

Oplakujuć potopljeno iverje

Štono izdiže se usnulo i naduta trbuha

Oslađena ova voda tim većma ubija

raspuštajuć svoje vode u more

Kobno li se ugasla Drina u vlastitoj postelji

Poput onih staraca koje De Rada nije volio.

 

rujan – veliki koralj

Iz zraka rijeka valovita pristiže /

kao neki s neba preobražen svetac /

U kapima i mrvicama slavujevim kljunom /

iznova tad krenu sabirati tlima /

Sve ono perje što ga kroza život rasu /

kad svukla se Luna sušeć se na obali /

I sve sad pretvori u oblutke i sivo kamenje /

i ribe i stabla svako oko što u nju glédi

Kako li se češljala na neslanoj vodi /

i kakve li prošapta iz drugog života tamne neke riječi /

Tamo gdje se voda od ostalih dijeli /

sve bez krika, bez poljubaca, bez žala i sivkastih porođajnih boli /

Začeta u snima da se rijeka rodi /

spokojna i slatka, vijugava, grbava /

Rijeka što u isparama uzlijeće sad k nebu /

a nalik je Drini što gasi se mrijuć ko u postelji čovjek

*

PROŠIRENI SONET
(SONET ZGJERUAR)

Bliže se kiše, ujesen u čežnji one mrijet hoće,

odsječene glave plodova što nipošto razotkrit mi neće

da spustilo se nebo, oblakom se hranim, to je moje voće

na plošnome vjetru gdje se drhtaj ptice sa samoćom sreće

(a ne mogu, ne mogu podignuti glavu)

Kestenje je divlje popadalo s grana, dječica će svoje

sjećanje na štitove čuvat, dok očevi u rakijne pehare sabiru suze,

jedan je od njih u blagu zemlju kano sjeme uzet

dok u prašini i na suhim ovojima ostali se ukrug roje

(ružmarin, čaj i origan protiv kašlja)

Uroni svojim rukama u dubinu moga bića, promiješaj korijenje,

neka živnu listovi stari, nek se drvo s vrata opet obiseri,

osjećam, iz dana se u dan od osmijeha i pjesme udaljujem

sve porad spoticajna otoka poput mene i tebe na plošnome svijetu

težinu si već ne ćutim, nedostaje dugme na obrubu rukava

tamo bijah objesio iskidani ti glas, razlomljen pjevanjem slavuja.

(u san što mi dođe, bezglasna slavuja)

*

JAMB
(JAMB)

Ženo

na vršcima prstiju kližeš morem uvjerena

da te vode ne mogu progutati a prekasno je sada

da bi se u to povjerovalo jer sunce se već izdiglo i riječ jedna

toplinom ti osmijeh obvija

jegulja je tvoje tijelo iskorijenjeno stablo

upija i grabi sve što mu se sviđa

dok na vršcima prstiju obilaziš uokol tromih otoka

i ni o čem ne zdvajaš ponad ovog mora

bez trunke straha

evo zašto te volim ženo

jer plijen je tvoj čežnja.

      *

ZVONO
(KUMBONA)

Prijatelju

moj,

Prijatelju

moj,

Riječ

i Snaga

izgubiše začudnost

u moru

brod jedan čeka

jedra na vjetru,

fagot koji me oplakuje,

supružnik ovaj iznevjeren,

za me koji sam ranio

krilima

rukama

dlanovima.

*

ANDANTINO SEMPLICE
(ANDANTINO SEMPLICE)

… ovo žito što ga dodirujemo jednom bijaše zemlja i sada je zemlja, bijaše jednom kiša, jedra imam, vodu imam, vjetra u krmu, stoga mi je danas biti lađom, tijelo mi treba, oblik… oblik da me obujmi, jer život bijaše i jest jedini, no milosti ja u umjetnosti ne vidjeh

*

SIBILA
(SIBILA)

Za gospođicu «La», s pentagrama

 

Za kratku sam sazdan cestu, i nju ću izgubiti,

cestu život/stolnicu

i bolje je ovo od duge i napola ostavljene ceste,

jer polovica je kratka cesta, ukoliko nije…

Nekoć sam poznavao glazbu, posvema pijan,

razlučit sad mogu flautu od harfe…

tek kasnije nakon pjesnikovanja rastvorih jedra,

…………….. barka je ploviti znala.

Ni ja sad ne gledam kamo će val me ovaj odnijeti,

a možda naposljetku i ne bude valova,

glazba u ušima i stihovi poput školjke

nema milosti u umjetnosti, u životu još manje.

Za kratku sam krojen cestu,

s povratkom mnogim.

Aoj, poput mene sama,

poput moje sjene.

*

U MORU POTOPLJENI
(MBYTUR NE DET)

Oči i dvije barke nikad se neće susresti,

potapljaju se kad odlaziš na spavanje,

vjetar je skupio tvoja krila

sebi za ogrjev ka godinama što dolaze.

Kroz toplu vodu tvojih očiju

zalijeće te nostalgija

i ranu svoga stopala ti suzama liječiš,

i sjećaš se: poći ti je odavde..,

tamo pod trepavicama

gdje oproštajni san

oblacima pokriven –

razmiče krpe Božje košulje.

              *

IN MEMORIAM
(IN MEMORIAM)

Dođe tako ovo doba

i duh razmiče prostor

za sve izagnane

koje smrt privlači

za sve zaljubljene

skrivene

u mojoj svijesti

ondje gdje je ova laž

zaboravom začeta krenula

teški padaju stihovi

a kiša će

zatvoriti moju sobu

kao da je ovo dragulj

zaboravi sjaj, o zahrđalo

srce

poput lišća što je k Bogu otišlo

daleko daleko

opet će se vratiti usnuli snovi

tri godišnja doba,

užas i tjeskoba

zadušit će me iznova

u mračnim zakutcima

iz jajeta maljašni

iznići će zmijuljci

moje bezrazložne dosade.

a život taj bijaše jučer,

jedanput, nekoć,

i ja jesam, bijah,

bio sam, kao i danas

zaboravljen poput križa

u vodi

za Bogojavljenja, gdje već

ništa ne može uzdignuti duha

zašto sad opet odlazim

k barki potopljenoj?

pokopati pod jezik

anđele laži?

posuvratiti mjesec

kao izgužvani rukav?

Bože, zašto četiri godišnja doba?

Ja jedan sam i sȃm.

       *

RONDO
(RONDO)

U mojem tijelu

živi bard jedan

a kanio sam ga ubiti..,

kao ribu morsku

u vodama medenim

živiš, o barde,

i nisam ga nipošto kanio ubiti..,

ne znam gdje živi

u glavi, u rukama,

pod jezikom, u trbuhu

a ubiti sam ga kanio…

u očima, u noktima

u kosi, na čelu

jer na šutnju me svjetovaše!

kao stari vrtlar

proljeće kada se vrati

i učvoreno oko na granama zlatnim,

a nisam ga nipošto kanio ubiti..,

posvećeni onaj bard

ne znam

iščupati oko

otrgnuti ruku

gazim ovu jadnu glavu

tamo ti gdje živiš

iznova veliš «šuti»

kada te odbacim kao nebo oblake

takav, odsječen, istrgan i polomljen

i ja na zemlju padam

bez očiju, bez glave, bez čela, bez krila

i vjetar me žanje

pokriva me,

pak skupa s bardom

iznova ću biti..,

jer ovaj sam put odlučio

ubiti.

………….

………….

………….

U tvoje tijelo

ulazi i mjesto uzima

bard neki..,

jerbo je Raj pogriješio.

2000 – 2004

Prev. Daniel Načinović

USKRS NA OTOKU HVARU
(PASHKA NE ISHULLIN HVAR)

More jede kamena jaja

i lomi zube o obalu

slave škoje

otrovne kaktuse

ružmarin sa uljem brodova

idu i ne vraćaju se

djevojke otete od vjetra

lijepe snahe otete od gusara

moja duša lebdi nad pučinom

koja su me sanjala

za Uskrs

šest otkucaja zvona-aleluja

more lomi kamena jaja-jao

slomio sam očnjak

o čašu bijelog vina

sest je sati

ljudi u crkvi

more i ja vani

Stari pomorci – Detarët e vjetër

 

TEME S ČETIRI VARIJACIJE  / TEMA ME KATËR VARIACIONE

Prva tema

Stari pomorci

Na more više ne izlaze

Sjedeći oblikuju barke

Usred napuštena polja

Prva varijacija

U poljima daleko od svih

Gradim barku života

Ne znam jesu li sretnije moje ruke ili alat

Sanjajući da će postati veslo

Druga tema

Pomorcima je potrebna ova barka

A ne brod

Da nađu sami sebe

Negdje u tmini

Druga varijacija

Iverje, opiate, škripci i čvorovi

Novo tijeio, izvučeno iz sama sebe

Tu je jedro, jarbol, sidro, Ja sjena

Hrabra, za sina ću ih dati

Treća varijacija

Posijednju barku nosim na leđima

Ali ne nalazim mora na koje bih je položio,

Uronio u njegove vode i dao im ime

Plovi kroz umoran duh, ti moj drveni sine

Ćetvrta tema

Njezino nabreklo tijeio

Od soil i voda

Za vas, o barke

Ne može biti uzor

Četvrta varijacija

O stari gat sam te prlvezao

Ja sam te stvorio, ali slobodu ti nisam mogao dati

Od vjetra i valova moram čekati nešto drugo

Ostaviti ili zadržati ih bilo bi krivo

Tema bez varijacije

Stari pomorci

Oblikuju barke u poljima

Jer postoji jedno more za život

I jedno nebo za smrt.

*

MOJ OTAC SANJA
(BABAI SHEH ENDRRA)

Moj otac sanja o konjima

o raznju, potkovi i vatri

što mu srce žari, bez zarobljena krila

što teško ga volovi vuku.

I moj otac sniva san za konje

ne griješeći pjeva,

jedan mjesec, dva, tri…,

listopad…, i potom u Skrapar.

Moj otac misli o meni

mašta o zemljama kud se bez krila može ići

na ramenima nalazim otpala pera,

noć … sakriva mu put

Moj otac sanja…

A ja…,

Moram ubiti sve konje

koji ga dolaze plašiti

kada sanja…

*

IZGUBLJEN U MORU
(HUMBUR NE DET)

Oči i dvije barke nikad se ne sreću

gube se kad se na spavanje spremaš.

vjetar je želio tvoja krila

da se u jesen ugrije

Za toplom vodom što iz očiju teče

uvijek žudnju ćutiš

ranu na nozi suzama liječiš

hodati želiš.

Tamo, pod trepavicom

gdje krišom spavaš,

pokriven oblacima – komadić tkanja s košulje Božje.

*

TI
(TI)

Bacaš uvis odjeću bijelu

jer nebo je ostalo bez oblaka

jer jabuke su bile kisele a ja sam

kad znakovi rekoše probudi se, potrudi se,

pokreni se i kada ne shvaćaš

da se jedno doba vraća

da vrijeme dolazi

kad se nešto pomiče u tvojoj duši

i imaš strašnu želju

Da izdaš

svoje oči,

svoju ženu,

sebe sama,

svoje sinove,

svoje prijatelje,

svoj život.

Za neki drugi,

jer vratit će se dan sa svojom praznom dušom

i ostaje ti još jedna želja

Da izdaš

život dan poput milostinje.

(od nijemih ptica moga sna)

*

Sonet
(SONET)

Kiše što žele umrijeti u jesen dolaze,

odsječene glave plodova koje mi ne mogu reći

da je nebo otežalo i u oblacima hranu ću steći,

pticama što dršćući na vjetru odlaze.

(jer ne mogu, ne mogu podici glavu)

Kesteni padaju sa stabla, djeca će oklope prizivati

očevi u čašama alkohola svoje suze skupljati

jedan od njih kao sjeme u zemlju će se zakopati,

drugi pravit krugove u prašini i na kožama.

(ružmarin, čaj i origano za kašalj)

Uroni svoje ruke u moju dušu, izmiješaj korijene moje,

stari se listovi otvaraju, iz drva vrata teče smola

ćutim da dan za danom napuštam pjesme, smijeh mladosti svoje

za otok koji se nasukao tamo gdje nema mnogo vode, poput nas,

osjećam se slab, od prošle godine dugme nedostaje na rukavu moje košulje,

tamo gdje sam čuo od ptica nagrizen i okrnjen tvoj glas.

(od nijemih ptica moga sna)

*

Leđa Mora  
(SHPINA E DETIT)

Moji su ljudi okrenuli leđa moru

i ja imam istu slabost

potapam brodove

busim ih na obali i odlazim daleko

tamo gdje mi oblaci prizivaju ribe

tamo gdje svako stablo krije stabla u utrobi

svaki grob je brod razvijenih jedara

jer moji su ljudi okrenuli leđa moru

i povraćaju samo zbog posvećenog

kruha ove zemlje

i pića.

*

ON UMIRE
(VDES)

On umire

Šuma tone

Izdaleka dolaze ptice

Odnose njegov glas i odlijeću

Smrt nije školjka

Što se za sjećanje daruje

Duša se uzdiže, leptiri je slijede

On umire

Bujica će iščeznuti s njime

Tko će joj pomoći da se osjeti rijekom?

Tko će tješiti odsad avion

što nije ptica?

Vjetar, šuma, pelikan

Uznosi ga, uskrisuje

Pjesnik umire

Na kraju, na samom kraju, akademici

Pokapaju prazan lijes.

*

SAM
(VETEM)

Samoća je u dvije čaše vina duboka,

crveni konj i bijeli konj.

Ništa nije kako vidiš

kad imaš sve, ali nemaš prijatelja da ih podijeliš.

Malo kasnije kišit će i vrata će se zatvoriti

tko je mogao ući ušao je, drugih nema.

Dvije čaše vina, crni konj u boci.

Danas imam sve, ali nemam ih s kim podijeliti.

*

Andantino Semplice
(ANDANTINO SEMPLICE)

Ovo žito što dodirujemo, nekoć bijaše zemlja, a ta zemlja nekoć bijaše kiša, ja imam jedra, imam vodu, imam vjetar koji me nose, zato sada moram biti brod na jedra, treba mi grada, treba mi oblik, tijelo koje će me ponijeti, a život je bio i jest jedini, a sućut u umjetnosti ne postoji.

*

S JEDRIMA
(ME VELA)

Mlado vino tuge pretvara se u ocat

Na dnu moje usnule duše

Nasukani jedrenjaci

Iz vode vade sidra

I ruke

Da me povuku na dno

Ponovnoja sàm

Nadvijam se nad svoju mladost

Tako sam volio flaute svetog nadahnuća

Bubnjeve i gitare

Borim se poput vatre pod kamenom

Izmišljam

Za svoj novi Ja-plovidbu

Golem glasovir s jedrima

Na kojemu cmi anđeli

Ne mogu svirati svojim jezicima.

*

ZATVORENA VRATA
(DYER TE MBYLLURA)

Svjetovni mi glasovi stižu

pomiješani s vjetrom što će se krstiti

on nas okuplja i istodobno dijeli

u tajanstvene ponore gdje bez prekida kucam.

Znam da se rajevi otvaraju nakon pokajanja

što stiže s krštenom kišom,

klizim poput svete zmije misli,

pred vratima na koja već kucah.

Pričate mi o bezumnoj vatri, kao platonski geniji,

o ljubavi što se rada na struku ljiljana

truba je kiše našla moju glavu i usahnula krila,

lijući suze sezonske natopljena jedra

Ruke, knjige, poljupci, iskušenje, mudri su robovi

što oživljuju svakoga travnja s Isusom i svetom travom

Zatvarajući mi svaka vrata,

Trokutni šešir Božji obećava mi vječnost

Recite, ja mogu kriti glasove, papire

i kasnije ih ko sjećanje otkriti

ubiše sve tvoje sinove Utorka, Pjesnice,

sto bili su nalik na riječ, na sina i oca.

Sati čekanja produžiše kroz svoje lažno provećalo

tijelo pokvarenih zuba nedjeljne mise,

za kratkotrajan san pričat će sada

moja oluja što buja okružena ovim jedrom.

Ali vrata se neba otvaraju sama,

slijepci su ključevi što vjetar ih uči puzati.

I ja sam isto tako zatvorena vrata

prikovan kao usi ljudskog roda koji čeka.

Gdje su druga vrata kud se i bez krila može ući,

gdje prijateljice ne stare, buđenja se ne cijene,

ljuljajući uhvatih se za jelenje rogove

u odsječenim rukama munje.

Ali ti i ja, mala ženo uplašena dodirom,

sagorjet ćemo ovaj život-cigaretu otečenim prstima

ženo-lijepa vrata ove tišine od stakla

na koja oklaci da uđu kucaju kao anđeli

Neće se zbiti nove stvari, mala ženo,

čak i ako trljamo šibice o tijelo,

udurajući kao na zatvoren duh

slomih ostruge na svim vratima.

Jer ti si zaglaljeno na površini moje misli, sunce –

zapaljena jabuka u njušci krštenog i tustog odojka

mudrost Svijeta ne odgovara, ona se krije za vratima

među borama mozga i naborima trbuha.

          *

STVARI
(SENDE)

Koliko me stvari preklinje da ih ponesem

na kratak put gdje više neću osjećati sama sebe,

gdje stavaralačka ruka za leđima krije drugu ruku

poput ruku djece kada kradu mlijeko.

Svaka mrtva stvar kod mene traži spas

sve što je došlo živjeti na zemlju duže od mene,

Ali ja sam stvar bez repa, sa znojnim znakom

da sam oživio stvari očima, ušima, nosom i prstom.

Jesam li nalik nedovršenu liku? Znam li razlog

zašto sam došao na ovaj svijet i zašto ću napustiti ovaj život?

Kopaš u meni? Nalaziš bačenu strijelu ali ne i luk,

jer i ja sam stvar, ja sam stvar, ja sam stvar.

Što tražiš? Sto trazite? Vječnost kod mene?

Sada kad sam napustio obličje i prestao disati?

Snovi i bunilo kad spavam podsjećaju me

na kita što pliva noseć mekušce poput raka u svom tijelu.

Ne traži u mojoj utrobi druge oblike.

Ova glava nije pramac, ove ruke nisu vesla

što će vas odnijeti, odvesti tamo kud nas vjetar tjera

prema drugom smjeru, prema drugoj obali, prema drugom gazu.

Stvari, vi imate repove, uši, rogove, grbe i pandže

stvari braćo i stvari sestre nesretnice.

Prev. Jagoda Milinković

Komentari isključeni za Arian Leka-Poems into Croatian