Dražen Zetić

U tišini neba

                                                                    *

(Intimna prisjećanja na kulturu hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj)

 

… u ovoj divnoj svibanjskoj večeri – uspostavljamo nove mostove naših predaka. Gradimo nove horizonte prijateljstva. Vraćamo se na trenutak zaboravljenim korijenima u ne tako davnoj prošlosti. Osluškujemo eho srca, koje odjekuju sada i u Boki, i u Zagrebu,  i u Crnoj Gori, i u Hrvatskoj. Jedna od prvotnih nakana ove skromne izložbe – jest da donekle prispodobimo: prirodne, etnografske i historiografske zasebnosti podneblja juga Mediterana, prostora nekadašnje Crvene Hrvatske (prema tvrdnjama znamenitog povijesnog vrela Ljetopisa popa Dukljanina iz 12. st.). Potom, da prikažemo krajičkom oka, jednu napose veliku kulturnu – civilizacijsku epohu, koju je nesumnjivo ponajviše obilježio hrvatski narod zadnjih tisuću i petsto godina. Stoga, ponukani tom spoznajom, nedvojbeno da i danas nakon skončanih tisućljeća, imamo neprikosnoveno pravo – ne samo na blijeda sjećanja, nego i na neotuđivo pravo da i dalje bivamo, i da se i dalje rađamo. Ne samo danas …  nego i sutra, i za stoljeće, i za tisućljeće! Slijedom toga, i sam u nekom širem smislu riječi, intimnoga sam osjećanja, da je i to moje osobno djelomično poslanje, nastojati svojim istina odveć skromnim radom, trudom i naporom, kao nekakav samozatajni kroničar, samo neprimjetno bilježiti objektivom foto – aparata obrise Boke kotorske, i još neispisana poglavlja iz vjedara zajedničke budućnosti; te dijeliti sudbinu svoga naroda, sve njegove poraze i pobijede – ma kakvi god bili u vremenu koje nezaustavljivo navire. Ni u kojem slučaju, ne smijemo prestati cijeniti svoju vlastitu kulturu (unatoč izrazito teškoj socijalnoj i duhovnoj situaciji), bez obzira na malobrojnost i onemoćalost bilo gdje u svijetu. Jer upravo cijeniti svoju vlastitu kulturu, znači sama sebe prepoznati i poznati, otkriti i susresti. U tome navedenom kontekstu, vrednovati svoju baštinu, prije svega znači uvidjeti njezinu civilizacijsku vrijednost i osebujnu ljepotu, te iznimno dragocjen međugeneracijski značaj. Nadasve je interesantno, da smo Boku udomili, u ovoj čarobnoj secesijskoj dvorani u Hrvatskoj Paneuropskoj uniji, koja i sama nastoji predano podsjećati na civilizacijske tekovine svih europskih naroda, gdje osobito svojim kulturološkim identitom u cijelosti Boka kotorska pripada, zauzimajući značajno mjesto u kolektivnoj memoriji jednog tisućljetnog naroda.

 

Na  grobu  mojih  predaka

 

Ne čuju se koraci.

Ne plaču sirote majke.

Ne zvone kameni zvonici.

Nema ih…

Ni tustih koraka.

Ni milog plača.

Ni brončanih topota zvonara.

Sablazni zidovi crkvica.

Sivkaste rozete.

Napola potopljene drvene lađe.

Pragovi obrasli gustim bršljanom,

pozelenjele stepenice od samotnih jeseni…

k’o će već jednom doći…

Nabasati jutrom.

Provjetriti dahom mora

uske hodnike kotorskih samostana…

k’o će već jednom doći…

u svečanim zaljevskim rađanjima sunca,

i udahnuti plamen svijeće

na grobu mojih usnulih predaka…

 

Komentari isključeni za Dražen Zetić