MARIN ČAVELIŠ ZA PORTAL ANALITIKA: Dijaspora u svom domu

marin

Marin Čaveliš-član Hrvatskog građanskog društva Crne Gore i podpredsjednik HGD CG, podružnice Podgorica

U građanskim društvima, kakvim su ustavom sebe proklamovale sve države na  Balkanu, mora se imati više osjećaja za probleme onih koji žele biti samo građani i voljeti državu u kojoj žive, a  istovremeno  sačuvati vezu i ljubav prema svom rodu, svojoj kulturi i zemlji porijekla“, smatra Marin Čaveliš, član Hrvatske građanske inicijative i Hrvatskog nacionalnog savjeta, inače inžinjer i savjetnik u sektoru za seizmologiju u Zavodu za hidrometeorologiju i seizmologiju.

Čaveliš u svom autorskom tekstu za Portal Analitika govori o  intimnoj, ali i društvenoj i političkoj raspolućenosti onih koje je raspad Jugoslavije ostavio bez dijela svoga bića, da ni i jednoj sredini ne budu potpuno prihvaćeni: „Zbog ludačkog nacionalizma, koji je poslužio kao sredstvo za raspad Jugoslavije, oni su odjednom postali neprijatelji svima. I možda najneprihvatljivija socijalna kategorija u svim novonastalim državama. Iako obije države oni doživljavaju kao svoje, sa obije strane granice vide u njima dio svojih negativnih predrasuda koje su stvorene u toku rata“, piše autor.

Rasijavanje sjemena: „Riječ dijaspora na starogrčkom jeziku (διασπορά) znači rasipanje ili sijanje sjemena. Takođe, dijaspora je naziv za dio naroda koji je napustio svoju korijensku zemlju.

Raspadom Jugoslavije u svakoj novonastaloj državi ostali su ljudi iz neke druge države, koji danas žive život iseljenika i dijaspore. Iako je od ratova prošlo dosta vremena još uvijek imaju subjektivnih i objektivnih problema.

U Jugoslaviji, u vremenima blagostanja, mnogi su se selili ne obraćajući pažnju što je mjesto u koje sele u drugoj republici. Selili su se tražeći  posao ili još češće zbog ljubavi, zbog koje su tamo „posijali svoje sjeme“. Takvi brakovi sutada izrazito poticanikao temelj iluzije bratstva i jedinstva naroda.

U vremenu kada su obrazovanje i kultura imali veći prioritet od religije inacionalizmatim ljudima je bila najmanje važna nacionalnost, svoja ili sredine u kojoj će živjeti. Živjeli su u vremenu i prostoru kosmopolitskih shvatanja, koja su proistekla iz antifašizma, hipi i rock pokreta sedamdesetih.

Kada je došlo do uništavanja svega što je vrijednije od primitivizma, trebalo je uništiti i tu civilizacijsku vrijednost koju su ovi ljudi nosili sa sobom. Zbog ludačkog nacionalizma, koji je poslužio kao sredstvo za raspad Jugoslavije, oni su odjednom postali neprijatelji svima. I možda najneprihvatljivija socijalna kategorija u svim novonastalim državama.

Predmet predrasuda stvorenih u ratu: Pakao rata su prošli na samo njima znan način. Budući da nisu živjeli na teritotijama zbog kojih se vodio rat, samo prividno nisu bili direktno uvučeni u sukobe. Ali za njih, linija fronta je bila u njima i u njihovim porodicama, razdvajala je domovinu i otadžbinu, očevinu i ujčevinu, rodbinu i tazbinu. Tu liniju fronta mnoge porodice nisu izdržale i raspale su se. Prisilno razdvajanje porodica je zločin. Čak i po ratnom pravu.

Nakon rata, linija fronta, između njihove otadžbine i domovine zamijenjena je državnom granicom. Iako obije države oni doživljavaju kao svoje, sa obije strane granice vide u njima dio svojih negativnih predrasuda koje su stvorene u toku rata. Kao negacija postojanja iskonske mržnje među jugoslovenskim narodima, u ratu i danas, oni smetaju onima koji su tu mržnju proizveli.

U novonastalim državama ne mogu naći svoje mjesto, jer nijesu u potpunosti ni manjina, ni iseljeništvo, ni većinski narod. Njihove probleme ne žele vidjeti ni vlasti države iz koje su došli ni one u kojoj žive. Istina, teško je istovremeno zakonski regulisati prava manjine i iseljeništva porijeklom iz iste države. Zbog toga političarima obje države bilo je najlakše pripojiti ih manjinskom narodu u novonastaloj državi, koji ima isti etnički korijen i tu živi stoljećima. Pravni status manjine je obično bolji od statusa iseljeništva i reklo bi se da je davanjem iseljeništvu prava manjine problem riješen. Međutim, time nije u potpunosti riješen specifičan status ovih ljudi.

Status manjine, a nisu autohtona manjina: Prije svega, ovi ljudi se srijeću sa problemima koje ima iseljeništvo i dijaspora a koje manjine nemaju. To su administrativni problemi sa imovinom u obije države, problemi sa dokumentacijom, državljanstvom itd. Tu su i problemi vezani za  porodične obaveze u državama iz kojih potiču.  Kultura koju baštine nije ista kao kultura autohtone manjine. Osim toga, manjine u tim državama se trude da dokažu da na tom prostoru žive stoljećima, pa im ovi skori došljaci u tome smetaju…   Razlike se dobro vide na nekoliko karakterisičnih slučajeva kakvi su: Srbi u Kninu i doseljenici iz Srbije u Hrvatskoj, hercegovački Hrvati i doseljenici iz Hrvatske u Bosni i Hercegovini, doseljenici iz Hrvatske u Beogradu i vojvođanski Hrvati itd… U Crnoj Gori čak ni oni koji se zalažu za prava srpske manjine javno ne pominju probleme Srba koji su doselili iz Srbije, a oni poslednjih godina zasigurno imaju pomenute probleme.

Očigledno je da se radi o velikom broju ljudi u svim novonastalim državama, a ne o pojedinačnim slučajevima.

Osim ovih objektivnih, imaju i subjektivne probleme. Generacijski, ovi ljudi se mogu podijeliti u tri grupe koje različito doživljavaju svoju novi status:

Prva grupa su doseljenici. Oni su postali iseljenici i gosti u svom domu. A iseljenik pati od nostalgije, čiji su simptomi opste poznati – tuga za svojim rodnim krajem i rodbinom.

Druga grupa su djeca doseljenika. Oni su na silu ugurani u nacionalne torove i protiv svoje volje postali dijaspora. Rastrzani između neobjašnjivih sila koje ih vuku ka djedovini dok su sa druge strane vezani za mjesto rođenja.

Treću grupu čine naredne generacije. Oni nemaju probleme koje ima prva i druga generacija, makar ne one psihološkog karaktera. Zato će se lako uklopiti u manjinu ili biti asimlirani od većinskog naroda.

Evo jednog karakterističnog primjera. Može se sresti čovjek iz prve i druge generacije, koji teško živi sa malom platom ili penzijom, dok u državi svog porijekla ima naslijeđenu imovinu kuću, zemlju… U mogućnosti je da proda tu imovinu i riješi finansijske probleme. Ali neće, jer ga za to mjesto vežu  emocije prema rodu i zavičaju. A sa druge strane, tu imovinu će mu oduzeti zbog neplaćanja poreskih obaveza i to država koju on toliko voli.

Epilog: Prošlo je više od dvadeset godina od početka ratova, a na rješenje problema koje imaju ovi ljudi  niko ne misli. Kao da se svi trude da ne vide njihove probleme. Ili se čeka da prva generacija biološki izumre, a treća se asimilira u manjinu ili većinski narod u državi u kojoj živi. Nakon toga nestaće i druga generacija.

Domoljublje je ljubav prema prostoru u kom se živi, odnosno prema zemlji u kojoj imamo dom. Rodoljublje je ljubav prema roditeljima i rodbini kao i zemlji porijekla oca i djedova.

Te dvije ljubavi svako, svjesno ili nesvjesno, nosi u sebi.  Živjeti razapet između dvije ljubavi koje su smještene u dva različita prostora predstavlja veliki problem.

U građanskim društvima, kakvim su ustavom sebe proklamovale sve države na  Balkanu, mora se imati više osjećaja za probleme onih koji žele biti samo građani i voljeti državu u kojoj žive, a  istovremeno  sačuvati vezu i ljubav prema svom rodu, svojoj kulturi i zemlji porijekla.“

Izvor: “Analitika”-informativni portal

http://portalanalitika.me/

Postano u Aktivnosti HGD, Intervjui. Komentari isključeni za MARIN ČAVELIŠ ZA PORTAL ANALITIKA: Dijaspora u svom domu